<aside> <img src="/icons/sun_brown.svg" alt="/icons/sun_brown.svg" width="40px" />
“You do not rise to the level of your goals. You fall to the level of your systems.”
Džejms Klir
</aside>
Kao mali nisam bio sportski tip. U životu sam osvojio ukupno 1 medalju na takmičenju i to iz opštinskog iz Hemije u osnovnoj. Niti jednu u sportu.
U porodici brat je bio uspešan sportista, rukometni golman Crvene Zvezde u prvom timu već sa 16 godina. Kao juniorski reprezentativac bio je jači i veći od mene iako je dve godine mlađi.
Ja sam uvek bio onaj koji ima astmu pa je majka umela da kaže u polušali: “Imam jednog pametnog sina i jednog sportistu”.
Tih godina pa sve do kasnih dvadesetih astma je bila sveprisutna. Koristio sam pumpice.
Poslednji veliki napad doživeo sam namernom provokacijom na testu za vojsku. Nisam prošao - ispao sam nesposoban za služenje vojnog roka.
Na svu sreću, otac je insisitrao da treniram kao mali, podržavao me u tome pa sam osnovnu školu proveo na karateu, fudbalu i streljaštvu. U srednjoj sam igrao basket, ali sam prestao da se bavim sportom.
Moj “ozbiljniji” sportski život počinje tek u 25-toj godini kada sam krenuo da trčim. Tada, 2008. godine rekreativno sam završio jedan mini triatlon u Nemačkoj gde sam kao student bio na praksi organizovanoj od strane Fodancije Dr Zoran Đinđić. Par stotina metara plivanja u bazenu, 10-tak kilometra bicikla i cirka 3-4 km trčanja.
Već 2009. godine sam krenuo da treniram trčanje uz program i online trenera, da bih narednih 10 godina posvetio sportovima izdržljivosti: završio sam više od 5 maratona, bezbroj polumaratona, nekoliko Ironman 70.3 i jedan Ironman triatlon (3.9km plivanja, 180km bicikla i 42.2km trčanja).
Bavljenje sportom i u tom periodu tridesetih, u vreme rađanja dece, razvoda, poslovnog traženja i razvoja biznisa je ujedno bilo i psihičko olakšanje i napor, a u svom osnovnom opisu rolerkoster. Šest meseci treniram jako, postignem određene rezultate i onda se zasitim i trkčkaram 3x nedeljno samo “samo da održavam formu”.
“Dobro ali šta ja jurim, što mi je važan rekord na polumartonu (rekord mi je 1:26:23) i kako to menja moj život osim što me trening više psihički opterećuje?”.
Kada se raspala brza ekipa za trčanje “Serbia Running Project”, sa kojom sam trenirao trčanje, više nije bilo ni socijalnog momenta, društva i podrške kroz kompetetivnost ekipe. Prešao sam na triatlon i uradio par dobrih sezona trkanja.
Svo to vreme bio mi je bitan sportski rezultat. To mi je donelo posvećenost i istrajnost, ali i učenje o fiziologiji, metodologiji i periodizaciji treninga, opremi, taktici trkanja…
Svo to vreme je bio moj put da od čoveka koji ima problem sa astmom, ne budem više taj čovek. Ne smem to javno da kažem, jer moderna medicina ne priznaje izlečenje od astme, ali ta stvar je iza mene.
Za mene je ta faza bila neka vrsta prelaska iz dečačkog sveta u svet odraslih. Kroz trčanje sam uspeo da doživim promenu identiteta i da od astmatičara postanem trkač.
Puno sam uložio da to moje iskustvo trčanje prenesem ljudima u Srbiji i pretočim u posao koji volim. Gotovo celokupni moj poslovni život poslednjih deset godina je vezan za omogućavanje ljudima u našoj zemlji da iskuse trčanje i efekte koje ima na pojedince i zajednice.
Neki od pionirskih projekata koji su zauvek promenili scenu trčanja u Srbiji su: Trčanje.rs, Beogradski trkački klub i Serbia Business Run serija poslovnih trka koje danas radim.
No kako se moja brza trkačka karijera lagano gasila, tako sam osetio da trčanje nije dovoljno.
I ranije sam sebe preispitivao, ali sa napunjienih 40 godina, sva pitanja koja sam postavio izgledala su mi toliko jaka da više nisam mogao da ih ignorišem: